vino

dok sam čekala da se gulaš zagusti i gledala kako na grad pada plavi mrak, pila sam istarski cabernet sauvignon, na kojeg bi moja sestra nakon 4 godine učenja francuskog referirala kao na [kaberne suvinjo]. donio mi ga je goran jer ga je otvorio, ali anja i mladić ga nisu ni takli, a on sad ne smije pit. pila sam vino iz porodice tomijeve robne marke i bilo je jako jeftino i nevjerojatno dobro za tu cijenu. nije ostalo za sutrašnji tulum pa smo otišle po još. pila sam merlot erdut koji je čeli donio na tulum i kojeg smo pomalo panično slistili on, mama i ja prije nego se bilo ko drugi pojavio. pila sam još svašta, ali sam popila puno pa se ne sjećam. pila sam gruzijsko šta je matej donija (iz gruzije) i bilo je dobro, sve ko šta je pisalo na etiketi. pila sam dobru malvaziju na dostojanstvenom božićnom domjenku kod dome i jure i začudilo me kako mi je bilo dobro, jer sam mislila da mi se od bijelih vina sviđaju samo jako skupa (a crno je dobro i kad je jeftinije. to je ujedno sva moja mudrost o vinima). pila sam i didovo, ali samo gutljaj pa ispljunila.

žao mi je šta moj mladić nije bio tu da ih pije sa mnom, žao mi je šta radi ko konj i šta ne smije uopće pit vino tamo na brodu pa sam sastavila mali pregled nekih vina koje smo skupa pili (o većini ništa nisam zabilježila jer sam at the time imala pametnijeg posla).

našla sam, naime, krasnoga mladića koji uz to jako voli vina pa imam priliku s njim, kako bi neki rekli, dekantirat neke finoće kakve sam imala priliku pit samo kad su me častili anarhistički libijski nasljednici po liguriji.

mami sam rekla da mi je ovo jedinstvena prilika da pišem recenzije vina i da mi dosta dobro ide, ali ona mi je rekla da će ljudi nakon nekog vrimena primijetit da sam svakom vinu dala odlične ocjene i skužit da sam alkić. i dodala da onaj ko može pit didovo, da je taj očajnik. tu je mislila na mene. onda sam joj da zadržim malo dostjanstva prepričala da sam ispljunila.

mama je također, nakon šta je kušala plančićev pharos, komentirala da mladić pažljivije bira vina od žena, pa nećemo više o njoj. o pharosu dojam na žalost nisam zabilježila, kao ni o svetom roku, kojeg sam nakon šta mi je on suzija izbor odabrala jer se tako zvala mačka i jer su se roditelji vjenčali na svetoga roka iako sasvim slučajno, ali evo nekih koje jesam, a ubuduće ću problematici pristupat sustavno, ako on i ja poživimo zajedno, šta se nadam da oćemo.

*

vino: stina, plavac mali, barrique
vinarija: jako vino
ovo vino smo odabrali cross referensanjem mojih (ljepota etikete) i njegovih (poznavanje vina ili vinarije) favorita. čak i nerashlađeno i popito iz plastičnih čaša odlična je uverira seksu na javnom mjestu nakon kojega super sjeda golo kupanje po mjesečini.

*

vino: dingač
vinarija: dingač (kao šta imamo dramu i dramu u užem smislu)
kao da ideš ulicom pa te neko iza ugla iznenada udre ciglom kojom su se u bačvi pritiskali inćuni na soljenju.

*

vino: vrhunsko suho vino postup
vinarija: antunović
berba 2011., alkohol 15,4%
moja prva preporuka kad vam treba vino za seks.

*

vino: barolo
vinarija: prunotto
polagano razdjevičenje gorde djevice u voćnjaku.

*

vino: 2718 sati sunca u boci
vinarija: duboković
ko da piješ cvjetni parfem. mladić kaže da se kao kod svih naših vina osjeća miris i okus drva, ali ja ga nisam osjetila; imala sam dojam da je profinjeno i zato ne bi posumnjala da je balkansko.
odlična etiketa i odlično vino za veoma dugu predigru.

*

vino: dingač
vinarija: matuško
alkohol 14,5%
kao da si očekivao da će te odvest u vinograd ili u podrume, ali su ti umisto toga zavezali oči i poveli te u višnjik di ti 5 golih djevica (ne ih pomiješati s gordim djevicama) utrljava višnje iz rakije u nepca.
7 deci je uvik malo za dvoje, pogotovo ako sam ja jedna od njih.

još jedno o kojem ništa nisam zabilježila; morat ćemo konzultirat njegovu zajebanu aplikaciju iz koje sumnjam da će se dat izvuć informacija solidna poput ovih iz mojih opisa.

Sushi

Ako voliš sushi al nemaš para vjerojatno ga jedeš samo kad te Marina Andrijašević zove kod sebe na sushi parti ili kad tebe i tvoju šeficu indijski redatelj pozove na večeru u japanski restoran. Godinama ga planiraš počet radit sama doma, ali nemaš para i, iskrenije, lijena si. Onda se desi da ti dida donese sa Šolte slanih inćuna i da ti padne napamet suluda ideja da bi to super pasalo u sushiju pa se odlučiš odvažit.

Ključne su dvije stvari. Prva je da imaš nešto para za potrošit na neobične sastojke (ali to je jako isplativo jer će ti ostat i za posli i jako je zdravo pa ćeš si – čvrsto si odlučila – radit sushi umisto tosta svaki put kad poželiš nešto marendat). Druga je da na večeru pozoveš nekog dragog mladića koji sushi nikad nije probao: on će poslužit ko dodatna motivacija da kreneš u pothvat, a iako inače ne preporučam mladićima radit jela koja nisi prethodno bar donekle usavršila, ako ovde zezneš, on neće imat pojma da si zeznila i misliće da mu se sushi jednostavno ne sviđa.

Sastojke kupiš odoka po sjećanju i prema savjetu tete iz dućana. Dođeš doma i kreneš guglat recepte. Nakon šta pročitaš The only piece of equipment you must have to make sushi roll is a bamboo rolling mat, osjetiš se pomalo ko debil jer za jelo za čiju pripremu doslovno treba jedan jedini komad opreme (ok, i jedna teča) taj komad nisi bila u stanju nabavit, a jer je pržilo sunce i ti si dobila mengu i morala na pazar i do knjižnice radit i minjat pare prijatelju za krizmu i ić na kavu s drugim prijateljem da ti priča o svojoj novoj djevojci koja je tolko divna da voli čak i hitlera – jer joj ga je žao – pa si se odlučila oslonit na svoje mogućnosti bricolagea. Podložak od bambusa kasnije će se pokazat potpuno nepotrebnim, šta će možda bit popraćeno stanovitom količinom tvog likovanja (bojim se da bi ono moglo uključivat grčenje od radosti šta će nemalo iznenadit i začudit mladića i učvrstit ga u uvjerenju da nisi normalna).

Uzmeš list nori alge i staviš ga na čistu kuhinjsku krpu, glatkom stranom prema dole (logika glatkoće pri rolanju suprotna je onoj pri motanju kartonskog filtera – ako izvanka ostaviš glatko, filter će lakše iskliznut iz cigarete).

U prethodno skuhanu i ohlađenu bijelu rižu (nisi imala sredstava, točnije, bila si lijena tražit onu za sushi pa si uzela najobičniju rižu, s napomenom „za razna punjenja“) umiješaš žlicu-dvi začina od umeboshi gljiva (edit: goran p. me poučio da su umeboshi šljive, a ne gljive), dodajuć ga malo pomalo dok ti se okus ne svidi logikom lako je dodat al nemoš oduzet, pa je kućerinom tanko rasporediš po cijeloj algi i samo na kraju najdaljem od sebe ostaviš centimetar gole alge.
Na to poredaš uzdužno narezane prutiće mrkve i tanke prutičiće đumbira, jer ne želiš odma prvi radit s inćunima da ne zajebeš – staviš ih po sredini, iako kasnije zaključiš da si mogla i malo bliže sebi da lipše izgleda kad se srola (slijediš logiku palačinke).

Pomoću kuhinjske krpe malo započneš rolat od kraja bližeg sebi, a onda preuzmeš rukama i srolaš (prekidajući rolanje radosnim usklicima i grčenjem), stiščući usput, da bi krajnji proizvod bio kompaktan i bez rupa.

Namočenim prstima ovlažiš prazan rub alge i srolaš rolu do kraja. Pustiš je mrvu stat da se alga zalijepi, a kasnije zaključiš da si je mogla još malo pustit da stoji da je riža malo smekša i natopi, da ne bude tako gumasta.

Ponoviš isto s 4 fileta slanih inćuna (iako, bolje s dva).

Narežeš kobase na komadiće debele dva centimetra.

U jednu posudicu uliješ malo soja sosa, a u drugoj zamutiš skupi bijeli prah iz kojeg se stvori čudni i jaki zeleni japanski hren koji se zove wasabi.

Uzmeš jedan sushi, namočiš ga u soja sos i u malo hrena, jaučeš jer je hren jači nego šta si mislila, upozoriš mladića da je hren jak, on isto jaukne jer je hren jači nego šta je on mislija da si ti mislila. Zaključite da inćuni definitivno ne pašu u sushi i bude ti jasno zašto nikad dosad nisi čula da je neko radija sushi od slanih inćuna. Na svu sreću, napravila si i onu drugu varijantu, iako se na kraju sve pojede.

Budeš sretna i ponosna na sebe i bude ti drago šta je on prvi sushi u životu jeo kod tebe i šta zapravo uopće nije bio tolko loš da ga poželi više nikad u životu ne probat.

Napišeš post i odeš si napravit tost.

Predah uz palačinke

Kad ti doma već tjednima traju radovi, a ti si slučajno dobro i sretna, dijelom jer je sunce, dijelom jer su neki dobri ljudi naokolo, al najvećim dijelom jer je sve prepuno zbivanja, možda ćeš nakon ručka dobit volju napravit palačinke makar inače nisi od kolača.

S obzirom da traju ti radovi, najveći problem predstavlja to kako se izvuć na 20ak minuta, a nešto manji to šta u kući, zbog ludnice o nezdravom mliku koja je zahvatila državu, nema kravljeg mlika.

1. Uzmi violicu (ručna bušilica za unplugged varijantu bušenja koju je dida donija iz Norveške prije 50ak godina) i kreni bušit rupe za vide u polici.

2. Slomij svrdlo.

3. Kad si tako dobila na vremenu, dok mama i sestra pokušavaju izvuć staro i umetnit novo svrdlo u razjebanu violicu, perunom umuti 2 jaja, u to (da izbjegneš grudice, koje bi mogla riješit mikserom, al vremena je malo i ne da ti se vadit niti štapni) prosij cca 6 žlica brašna - kad ti dopizdi prosijavat ostatak samo ubaci i primijeti da se nije desilo ništa strašno - dolijevajući tu i tamo malo sojinog mlijeka.

(Smjese, a ovo se odnosi na sve smjese, je lakše razmutit ako su nešto gušće, tako da je najbolje bit na gušćoj strani i na kraju, odnosno kad dostigneš skoro pa željenu količinu smjese, dolit još mlika do željene gustoće.)

(Željena gustoća tijesta za palačinke je da bude gusto kao tijesto za palačinke. malo je teško dat usporedbu ako je uvriježena mjera za gustoću u tvom svemiru gustoća smjese za palačinke. al otprilike: mora bit tekuća, ali teško tekuća, iako ne preteško - malo gušća od sirupa, a malo rjeđa od meda.)

4. Stavi teflonku na vatru i kapni mrvu ulja, ulij jednu kacijolu smjese i nagibaj tavu dok se lipo ne rasporedi.

5. Ako je tvoja sestra došla na ideju da mama pokuša otpustit zakočenu violicu nad otvorenim plamenom, malo se pomakni, ali pazeći da ne prođe više od minute: da se ispeče, palačinki na prilično jakoj vatri treba oko minuta s prve i manje od pola minute s druge strane - iako to ovisi o tavi i špaheru. 

Da bi je okrenila, najbolje je pošadom (nožem za mazanje) lagano odvojit rubove od tave, podvuć pošadu pod palačinku i okrenit, a oni kojima se da mogu, nakon šta palačinku odvoje od tave, probat i okretanje u zraku.

6. Ako mama uspije izvadit slomljeno svrdlo, a ti još nisi ispekla sve palačinke, pređi u ubrzani mode i kreni mazat jedne dok druge pečeš, ali to više nije nikakva mudrost.

7. Jedi i vrati se radu. Uživaj u činjenici šta si najela sestru predradnicu pa će bit malo blaža prema pomoćnim radnicama.

Fingiranje filmičnog s manistrom na pome

Ako je opet početak siječnja a ti si opet ostavljena sama, možeš pokušat radit, a ako to ne ide, možeš uvijek gledat filmove i otvorit vino preostalo od proslave. Vino je slatkasto a film o aircrashu, cimer je vani i možeš odlučit skuhat manistru s pestom, pristavit manistru i onda se predomislit i odlučit glumit da si lik u filmu koji kuha talijansku večeru pijuckajući vino. Nasjeckaj kapulu i baci je na maslinovo ulje, nožem otvori konzervu i istresi pome na to, začini šećerom, solju, peršinom, bosiljkom i, ako si bogohulna, i sojasosom, nasjeckaj luka i ubaci i njega, a onda si natoči još malo vina i dolij usput malo u pome, kao šta to rade u filmovima. Ako ne voliš kuhat za sebe možda se ipak zatečeš kako miješaš toč polako, s ljubavlju, i kad zajedno s junakinjom shvatiš da je ona cijeli film bila mrtva možda najozbiljnije posumnjaš da si i ti živa.

Ne trudi se procijedit manistru jer onda moraš oprati i cjedilo nego je onako iz vode izvadi na pjat i polij točem. Manistra na pome je filmsko, utješno, Marini Blagaić najdraže, lako, brzo, zdravo, mediteransko i tvoje obiteljsko jelo. Pa da si i mrtva.

Pospi parmezanom. Motaj na perun kako su te naučili još prije nego šta su te naučili držat olovku.

Jedi. Makar dva zalogaja, dok opet ne prevlada mučnina.

Punjene palačinke za ljubavnika

Ljubavnik je rekao da voli štrukle pa sam mu to odlučila spremit iz naklonosti i želje da mu pokažem kako ja čujem njegove želje i šta duže ga zadržim u uvjerenju da znam kuhat. Bila sam malo potaknuta i lanjskom propalom odlukom da to bude godina tijesta (bila je ipak godina juha - prilično neuspjela, ako pitate Ivandić). Ja sam iz Dalmacije, a mi to dole nemamo pa sam morala tražit po internetu i razvaljajte tijesto metar sa metaripo pa ga srolajte pomoću stoljnaka me dosta obeshrabrilo jer nisam još naučila ni razvaljat trideset sa četrdeset i srolat pomoću kuhinjske krpe pa sam odjebala štrukle i odlučila napravit punjene palačinke.

To je bila dobra odluka jer sam zapečene punjene palačinke radila samo jedamput, nekom propalom ljubavniku,

pa mi je bila ok ideja da ljubavnicima radim punjene palačinke a i tila sam mrvu izbrisat onu uspomenu.

Recept nekako nisam bila zapisala pa sam opet malo surfala i improvizirala. Na putu od ginekologa kod kojeg sam stekla dojam da bi bilo dobro smanjit količinu stresa prošla sam preko placa (ovde radim terminološku iznimku jer iako se dalmatinska tržnica zove pazar, zagrebačka se zove plac), bilo je sunce a ja sam se trudila hodat šta sporije, jer je to manje stresno, i uzela pola kile svježeg sira (10kn), vjerojatno je bio kravlji, iz neke istarske mljekare i jedno kiselo vrhnje (3,5kn) iz zagorske mljekare. Pomislila sam da bi možda bilo dobro bit konzistentan po tom pitanju, al mi se kad sam se sjetila da treba kupit i vrhnje nije dalo vraćat skroz na drugi kraj placa. Kupila sam i svježa jaja (0,70/kom) i glavu salate i pošla doma.

Ide ovako:

1. Iz frižidera izvadiš smrznuti špinat i malo psuješ jer to nisi napravila ujutro. To će izazvat neke probleme u točki #6.

2. Umisiš tijesto za palačinke (2 jaja, odoka brašna i mlijeka, malo vode, malo soli, malo muškata) i staviš to u frižider da odstoji a ti ideš radit druge stvari. Kad dođe vrime spremanja ne bude ti stres jer si dio toga već napravila, a neš ti posla.

3. Ispečeš palačinke.

4. Dok se one peku umutiš 2 jaja s vrhnjem, pola odvojiš za polijevanje a pola umiješaš u onaj svježi sir i posoliš i pomuškatiš.

5. Kad ostaneš na zadnjoj trećini smjese za palačinke upališ pećnicu na 180.

6. I dalje pekući palačinke, ako si špinat odmrznila na vrijeme staviš par režnjeva nasjeckanog češnjaka na tavicu pa onda malo na tome zapržiš špinat i malo posoliš. Ako špinat nisi odmrzla na vrijeme, prvo njega rastopiš na tavi pa pošto si lijena šporkavat (prljati) drugu tavu samo na to ubaciš češnjak pa se on ne ubije dovoljno, šta će ti ljubavnik kasnije prigovoriti.

7. Prebrojiš palačinke i kritički sagledaš količinu sira i špinata pa procijeniš koliko ćeš mazat na svaku. Zaključiš da imaš palačinku viška pa je namažeš marmeladom i smažeš kasnije za desert i ne ponudivši je ljubavniku ili sestri.

8. Škrovadu (protvan) obmažeš maslom.

9. Na palačinku namažeš sira, na to špinata, pa je zarolaš i metneš u škrovadu.

10. Ako ti ostane sira, razmažeš povrh palačinki i na kraju ih preliješ smjesom iz točke #4.

11. Pečeš 20-25min i poslužiš uz zelenu salatu prelivenu maslinovim uljem, solju i limunovim sokom.

Kad skuham nešto naizgled kompliciranije ili više fensi onda uvijek mislim da jedači misle da sam se previše potrudila u odnosu na stupanj naklonosti koji su mi oni spremni ponudit, to je jedini problem s ovim palačinkama. Inače ih je ispalo 9 i nas troje smo ih jeli dva dana - sestra izravno perunom (vilicom) iz škrovade, šta me raspizdilo jer je taj nehaj umanjio veličanstvenost jela na koju sam pretendirala. A ljubavnik nije htio jest salatu jer da mu to ne ide uz zelene biljke. Osim uz kelj, ili nešto takvog.

Stipina čorba od leće - spontana varijacija sa slanutkom i sezamom

Ni ne sjećam se zašto je Stipe svratio; vjerojatno sam ga zamolila da me dođe kontrolirat dok pišem članak o šoltanskim pjesnicima. Iako u zadnje vrijeme kad svrati uvijek kuhamo, sad nismo imali nikakav plan i nismo se opremili, ali ja sam spomenila da imam jednu korabicu i da je od prošlog puta ostalo crvene leće i bio povrtnih kocki, a ne sjećam se kad se Stipi nije dalo kuhat čorbu od leće tako da smo bili spremni.

Kad se na jednom projektu nađe više kuhara, stvar se može riješit na više, manje ili više zanimljivih načina. Ili se kuha skupno i uigrano (mislim da sam ovo doživila samo kad je jedna osoba ustvari spremala jedno jelo, a druga drugo ili prilog), ili pak skupno i u posvemašnjem kaosu (pa se jelo posoli više puta ili se uopće ne ubaci mrkva)(meni se desi da mrkvu ne ubacim i kad kuham sama) ili pak Marko sjedne i samo nabaci savjet, ili pak Stipu odredimo za glavnog kuhara, a ja sjeckam.

Posao sjeckača je ključan pogotovo kad se raspolaže ograničenim vremenskim odsječkom. Meni je posao sjeckačice ok jer iako je malo podcijenjen, i dalje sam kuhala pa u teoriji ne trebam prat suđe, ne moram cijelo vrijeme pazit i miješat stvari - šta mi je velika tlaka i zbog čega volim stvari spremat u pećnici - nego je moj dio posla gotov vrlo rano, i ono najvažnije: iako ja nisam glavna, ako zakažem i ogulim i nasjeckam prvo pome (rajčice) a tek onda kapulu (luk), cijeli će proces trajat duže jer stvari u teču trebaju ići nekim redom s kojim sam ja dobro upoznata. A glavnom kuharu ne dam da mi baš uvijek kaže kojim redom sjeckam, jer mu već dopustim da mi kaže kolko sitno sjeckam, a moram zadržat nešto autonomije.


1. Prvo uzmeš šaku sezama i popržiš je na tavici. Kad sezam krene pucketat i iskakivat van iz tave treskaj je i poklopi nečim da ne moraš mest kuhinju i da ti štagod ostane i za pojest.

2. Prebaciš sezam u mužar, posoliš i zgnječiš ga.

Ako sam ti ja prijateljica i mala asistentica od kužine, sljedeći koraci će ti bit nešto teži jer ćeš me cijelo vrijeme nastojati držati podalje od mužara u koji ću kad god uhvatim priliku umočiti prst.

4. Sitno nasjeckaš kapulu, srednje krupno korabicu (ne mora biti na sitno, ona dosta omekša) i kad si već pri nožu oguliš par režnjeva češnjaka.

5. Ubiješ kapulu (dok ne poprozirni) na maslinovom ulju - za to vrijeme procijediš 200tinjak grama slanutka iz teglice ili konzerve - pa u nju nabaciš korabicu, taj slanutak, litru vode s umiješane dvije povrtne kocke za juhu i sezam pa pustiš da se kuha dok ne uzavre, onda smanjiš da krčka i kuhaš dalje dok korabica nije skoro skroz skuhana.

6. Ubaciš dvije malene šake crvene leće koja se brzo raspadne i zagusti sve to.

U procesu začiniš s nasjeckanom suhom ljutom papričicom koju si desjemenizirao jer je sjeme jako za popizdit, par režnjeva zgnječenog češnjaka i solju.

Oboje smo bili preoduševljeni pa smo je odlučili ponovit i probat je s pancetom koja će odlično ić uz aromatično zadimljeni bouquet preprženog sezama.

Ivandić komentira: Osvrt na moj pristup kuhanju juhe

Ako na 4 litre vode staviš 20 deka mesa, to nije juha nego malo kuhanog mesa u gomili vode. Opravdanje da je to za zamrzavanje ne mijenja bit problema.

Marina Ivandić

Ivandić i Stipe kritiziraju moju juhu